Ispovest jedne preljubnice : jutro posle
Možda bi i sada trebalo da plačem, ali ne... suze donose olakšanje a ja ga ne zaslužujem... Radije ću mrzeti sebe. Mržnja mi više priliči od tuge..Čak ni ova ledena voda ne može da rashladi uzavrele misli. Nisam ni svesna da su mi i sada usne poluotvorene ..Savest me preseca, da li da idem sada u neku crkvu da se pomolim, postim, pričestim, ispovedam..Ali ne, kocka je bačena, grehom je jedno telo obuzelo moje i šta će sada biti sa tim.. neka nam nebo sudi, jer moj razum nije u stanju .
Da li se probudio?
Peškir upija hladne kapi sa tela iziritiranog grubim trljanjem. Odjednom mi je žao sebe.. sipam punu šaku dečijeg losiona i brižljivo tapkam .. Koža mi je kao minsko polje, svaki centimetar oživljava uspomene od protekle noći. Kapci uzalud pokušavaju da sakriju vatru koja tinja u zenicama i te misli koje mi ne daju mira..“ da li je budan?“ dok mažem stopala..“Da li je budan“ dok losion klizi uz listove i butine..“Da li je budan“ dok vlažna koža postaje sve mekša.“ Da li je budan, dok mi odjednom i ovaj peškir na grudima postaje težak i instinktivno zabacujem glavu unazad nadajući se njegovim poljupcima..“Da li je budan..“
Čujem pisku alarma na telefonu.. još uvek ga nisam promenila a svaki dan to želim..Mada, možda je to jedini zvuk koji bi mogao da me trgne iz ovih paklenih misli. Sada bar znam..sedam je sati, odradiću ovo jutro rutinski, kao i svako drugo..minus tuširanje jer sam to već obavila.. a onda..onda ću pokušati da ubedim sebe da ništa nije bilo, da se ništa nije dogodilo.. Sve sam umislila, sanjala, istripovala.. čak sam puna nade dotakla sopstveno čelo, „ a šta ako imam neku baš visoku temperaturu pa sam buncala sebi u bradu..“ Nažalost, fizički sam potpuno zdrava..haos je samo unutar mene... „Želim ga“ , „Ćuti! Ništa se nije dogodilo, ničeg nije bilo..
nastaviće se..